,,Na mladima svijet ostaje``

Najveca zabluda u kojoj zive moji sugradjani ali i ostalo stanovnistvo Crne Gore, je da se danasnji sistem a sa njim i nacin rada i zivljenja ljudi ne moze promijeniti. Lijenost, povrsnost i manjak zelje za napretkom su siguran put u depresiju. 
Ok, danasnji post cu podijeliti na dva dijela, od kojih cu u prvom govoriti o mijenjanju sistema, a u drugom o mijenjanju nacina rada ljudi jer je upravo to uslov za mijenjanje danasnjeg sistema.

Pristalice danasnjeg sistema, ali i oni koji ga ne podrzavaju, vec neko vrijeme vide da ne funkcionise kako treba. Imam prijatelje na obije strane i prija mi razgovarati sa njima o obije opcije. Obije strane su se slozile da ,,kapetan nije za kormilom``, ili u prevodu da fali liderstva, a ,,kad macke nema, misevi kolo vode``. Sada, vise nego ikad, je pravo vrijeme za promjene. Pravo je vrijeme da ljudi pocnu da rade svoj posao, a da kafu i cakule ostave za pauzu ili nakon posla. Promijenjeni sistem treba da vrednuje ucinak i da se samo na taj nacin radnik dokazuje i opravdava zasto je bas on/ona na odredjenom radnom mjestu. Radniku koji zna svoj posao i koji zeli da ga zadrzi, ne treba supervizor. Sef odjeljenja je dovoljan.

Lijenost danasnjih radnika mjeri se sa utopijom. Kafa, tracarenje, igrice i postavljanje slika po drustvenim mrezama je ono sto se radi u toku radnog vremena. Zavrsi se i nesto posla, eto ,,mora se``. 
Takodje, moram da naglasim da u drzavnom sektoru ima ljudi koji rade svoj posao, ali rade i posao drugih koji svoj dio samo prebace i iskoriscavaju kolegu. Mora se mjeriti pojedinacni ucinak, jer onaj kome se ne radi vjerovatno mu posao ne treba?

Tokom mog radnog iskustva najvise sam radila u privatnim firmama od kojih sam mnogo naucila, to kazem jer su te firme mahom internacionalne a ne domace. Ima i domacih privatnih firmi koje prate trendove, rade i razvijaju se jer znaju da je upravo to uslov za konkurentnost i opstanak na trzistu. Ono sto je bitno drugacije je da te u privatnoj firmi niko ne pita hoces li nesto da uradis jer ti vec znas sta je tvoj posao a ,,posao ne ceka``.

Namece se pitanje: ,,Moze li drzavni sektor primijeniti neke tehnike privatnog sektora, zarad razvoja?``.

Odgovor je da moze. To ne bi bio isti nacin rada, ali bi svakako bio produktivniji. Zapravo, bio bi efikasniji i efektivniji. Privatni i drzavni sektor ne mogu isto funkcionisati jer je sama filozofija drugacija, ali svakako da se neke sfere drzavnog sektora mogu bitno poboljsati.

Stvarno je jednostavno; ukoliko bi svaki zaposleni u drzavnom sektoru zaista radio svoj posao 8 sati dnevno, 5 dana u nedjelji, ucinak bi bio mnogo veci a tako i razvoj Crne Gore ne bi bio upitan. Samo tako bismo mogli imati ozbiljne investitore i projekte, a drzavni sektor bi bio podrska privatnom sektoru i obrnuto. To znaci odrziva zemlja, zajednickim snagama svi.

I zato da, istina je, ,,na mladima svijet ostaje``, ali ne da zapostavimo nase vec da ga stalno unaprijedjujemo, da se borimo i da ne razmisljamo samo da je tamo negdje na Zapadu bolje. Odusevili biste se da vidite mlade u Spaniji, sa kojim elanom uce i bore se za bolje. Zato je Spanija tu gdje jeste, jer su mladi najveci borci.

Mladi uce od starijih, imaju vise elana i nove ideje, a to je ono sto nam treba.

Kvalitetniji razvoj turizma i nasljeđa

Vrlo zaniljive su činjenice da su Arapi (arapsko-islamska civilizacija) iz Maroka boravili na teritoriji današnje Španije oko 7 vijekova. Iza sebe su ostavili mnogo kulturnog nasljeđa, prelijepe arhitekture, mozaike, itd., koje Španci dan danas čuvaju i održavaju. Ono sto želim da naglasim je da su tadašnji Arapi cijenili istoriju i nasljeđe koje su zatekli, a kada su otišli, katolici su to nasljeđe cijenili i nastavili sa razvojem teritorije. U 2016. godini Španija je najposjećenija zemlja po broju dolazaka, većinom zahvaljujući svojoj kulturi. Najveći uticaj arapsko-islamska civilizacija ostavila je u Andaluziji, a neke od najistaknutijih znamenitosti su Džamija-katedrala u Kordobi i Alhambra u Granadi.


Balkan je pretrpio veću stetu dolaskom Otomanskog carstva, porušena je značajna kulturno-istorijska baština, a manje-više isto se dogodilo sa građevinama stvaranim za vrijeme njihove vladavine, a nakon njihovog odlaska. Na žalost su ta rušenja ostavila tragove, mogli smo danas imati više, ali, to nije naš slucaj. Ipak, znamenitosti koje su ostale od svih naših predaka i koje danas imamo su unikatne. Očuvanjem kulturne baštine i održivim razvojem naš se nivo turizma može podići na znatno viši nivo od sadašnjeg. 

Dolazim do ključne stvari, to je da živimo interno razaranje; s jedne strane nestanak muzejskih predmeta, a sa druge crpljenje prihoda od kulturnog turizma a da se pritom ne ulaže u revitalizaciju znamenitosti. Nameću se pitanja:

1. Je li pohlepa nadmašila sve istorijske ratove? i
2. Do kojeg stepena treba da živimo samouništenje sopstvene kulture?

Neobrazovanje i nesavjesnost su opasne kad zavladaju.

Od istorije treba da učimo na dobrim primjerima i da ih primjenjujemo, a ne lošim da se vodimo. Od Španije mozemo dosta da naučimo kako iz istorijskog razvoja tako i iz modernog razvoja, prateći njihove dokazano dobre primjere. 

Mislimo danas za sjutra.


Hvala na čitanju.