Istorijski osvrt razvoja svijesti o kvalitetu

U današnjem postu ću predstaviti razvoj svijesti o kvalitetu od daleke prošlosti do danas. Činjenica je da se čovječanstvo odvajkada suočavalo sa problemom kvaliteta.
Detalji egipatskog zidnog slikarstva i zapanjujuća preciznost sa kojom su klesani komadi kamena za piramide pokazuju da su postojala mjerenja i kontrolisanja zarad kvaliteta.
Primitivni sakupljači hrane su se suočavali sa dilemom da li je voće na koje su nailazili za jelo ili je bilo otrovno.
Prvi lovci su morali odabrati drvo najboljih karakteristika za svoje lukove i strijele.
Preci su nam ostavili svoja, nekad skupo plaćena, iskustva, neprekidno podižući nivo postojećeg znanja i vještina.

Interesantan dio istorijskog osvrta vezan je za seosku pijacu i pojavu većeg broja zanatlija različitih profila i stvaranja konkurentnosti za vrijeme pijačnih dana. Tih dana proizvođači i kupci nalazili su se licem u lice, nad robom namijenjenoj prodaji. Roba se uglavnom sastojala od proizvoda prirode ili proizvoda načinjenih od prirodnih materijala. Snadbjevači i kupci su, usljed dugotrajnog korišćenja robe, bili njeni dobri poznavaoci, tako da su o njenom kvalitetu mogli da sude bez nekih posebnih tehničkih pomagala, uglavnom koristeći sopstvena čula.
Obzirom da su se seoske sudije zbog nezahvalnosti uloge trudile da izbjegnu arbitriranje između prodavaca i kupaca, to je natjeralo kupce na povećanu budnost, kao način zaštite sopstvenih interesa, odnosno načina da se izbjegne kupovina robe lošeg kvaliteta. Prodavac je bio onaj koji iznosi robu na pijacu, a kupac je bio taj koji je brinuo o kvalitetu. Ovakva podjela uloga poznata je pod nazivom doktrine "kupci,oprez!". Kupci su tako naučili da koriste sopstvene metode kontrolisanja i ispitivanja. Oni bi pažljivo pregledali tkaninu, mirisali meso i ribu, okretali i kuckali lubenicu, probali grožđe. Ishod kupovine bi zavisio od njihove sposobnosti i pažnje. Ova doktrina ima i danas svoje mjesto u sličnom okruženju - seoskim i buvljim pijacama, a nerijetko i na pijacama automobila.
Kontrolisanjem robe su se u to vrijeme bavili i proizvođač i kupac. Proizvošač je to činio u toku proizvodnje i po njenom završetku, kontrolišući gotov proizvod. Ukoliko bi proizvod bio defektan, proizvođač je više volio da taj defekt otkrije sam, nego da to učini kupac na pijaci ili kasnije pri upotrebi, konzumaciji.


Značajan faktor u nastupu na seoskoj pijaci je suživot zainteresovanih strana u datom selu. Proizvođač i kupac su živjeli, ako ne u istom, onda u susjednim selima. Svaki pojedinac je bio pod lupom ostalih seljana, a takođe se morao povinovati normama ponašanja date sredine. Za zanatliju je, stoga, ulog bio vrlo visok. Njegov status i opstanak, a time i njegova porodica, zavisili su od reputacije koju je uživao u datoj sredini. Ovakve okolnosti uslovile su da ugled zanatlija postane itekako značajan garant visokog nivoa kvaliteta.

Sela su izrasla u varošice i gradove, a bolja sredstva transporta otvorila su mogućnost međuregionalne trgovine. U novonastalim okolnostima proizvođači i kupci se nisu sretali licem u lice na seoskim pijacama. Proizvodi su nastajali u lancu snadbjevača i proizvođača. Trgovci, često više njih, su bili posrednici između proizvođača i kupaca. Ovakav scenario narušio je odnose koji su bili svojstveni seoskoj pijaci, tako da se pojavila potreba za novim sredstvima obezbjeđenja kvaliteta. Jedno takvo sredstvo bila je garancija kvaliteta.

Sredinom XVIII vijeka pojavljuje se ideja o mogućoj zamjeni djelova, najprije u proizvodnji satova, a onda i u proizvodnji pušaka. Od tada je iskorak načinjen u oblasti tehnologije, a i kvaliteta u vojnoj industriji.
Koncept međusobne zamjenljivosti djelova predstavljao je prekretnicu u načinu razmišljanja, a po mnogima i uvod u industrijsku revoluciju.
Pojava prvih preduzeća i specijalista za pojedine probleme proizvodnje – materijali, procesi izrade, prodaja.

XX vijek - I i II svjetski ratovi uslovljavaju potrebu za masovnom potrošnjom i proizvodnjom dobara. 
Razvoj vrlo strogih vojnih standarda kvaliteta.
Široka upotreba dovodi do problema u određivanju potreba korisnika – pojava marketinga. Problem usaglašenosti kvaliteta u masovnoj proizvodnji. 
Razvoj nauke i tehnologije (transportna sredstva, automatizacija proizvodnje, informacione tehnologije itd.). 
Razvoj nauke o kvalitetu – planovi prijema isporuka, statistička kontrola procesa, pouzdanost, itd. 
Razvoj uslužnog sektora , briga za čovjekovo zdravlje i životnu sredinu.
Razvoj državnih regulativa i pokreti za zaštitu potrošača.

Zemlje koje su se najviše kroz istoriju razvijale kada je u pitanju kvalitet su Japan i Amerika. Među njima je dugo postojao konkurentni jaz, ali se vremenom smanjivao. Amerika je postajala konkurentnija u mnogim oblastima, ali i dalje postoje oblasti u kojima su Japanci, zahvaljujući sopstvenom poimanju kvaliteta, ostali neprikosnoveni. 
Podršku razvoju svijesti o kvalitetu davala je i zvanična regulativa, a i medija. Potrošači/kupci/korisnici su postajali sve kritičniji, probirljiviji birajući robu/usluge na osnovu njihove totalne vrijednosti : kvaliteta, cijene i svrsishodnosti. Regulativa američke vlade o bezbjednosti, mogućnosti i uspješnosti reklamacija potpuno je preokrenula javno mnjenje; od tada, praksa "kupci/korisnici, oprez!" promijenjena je u "proizvođači,oprez!". Novo shvatanje kvaliteta unijelo je značajne promjene ne samo u poslovanje proizvodnih, već i uslužnih, pa i vladinih organizacija. Najveće američke kompanije Ford Motor Cpmpany, General Motors, Xerox i druge, u potpunosti su promijenili svoje shvatanje kvaliteta, a pojam izvrsnosti postao im je vodilja.

Razvoj svijesti je kontinuiran proces, pa danas, u naprednijim zemljama, menadžment kvalitetom postaje poluga konkurentnog poslovanja u svim djelatnostima.

Unapređivanje kvaliteta se radi kada stvari idu dobro, a ne onda kada krenu nagore. (Xerox)

Lijep pozdrav.

Održivi turizam (drugi dio)

U ovom ću postu predstaviti principe i ciljeve održivog razvoja turizma. 

Pored navedenog, približiću i tipove turizma koje treba da razvijamo.

Ključni principi održivog razvoja turizma:

·         Održivi turizam dozvoljava racionalno korišćenje biodiverziteta i doprinosi očuvanju istog

·         Razvoj turizma mora biti kontrolisan i pažljivo upravljan u svrsi održivosti

·         Posebna pažnja mora biti posvećena turizmu u ekološki i kulturno osjetljivim područjima, gdje masovni turizam treba izbjegavati

·         Sve su strane uključene, uz vrlo bitan privatni sektor koji ima značajnu ulogu u doprinosu održivosti razvoja turizma. Sve dobrovoljne inicijative, koje djeluju uz kodekse ponašanja i svijest o kvalitetu, treba da budu ohrabrene

·         Posebna pažnja je u privrženosti na lokalnom nivou, koji nije jedini odgovorni za održivi razvoj turizma ali svakako izvlači dio benefita iz turizma

·         Nadam se da će nova saznanja doprinijeti tvom i mom razvoju svijesti, te da ćemo uložiti sebe u stvaranju održivog ekološkog i društvenog razvoja turizma, kako bi generacije koje dolaze iskusile i uživale u ljepoti prirode naše planete.

Sve se više talentovana, a ne jeftina radna snaga prepoznaje kao vrijednost. Uspješan i uticajan grad 21. vijeka je mjesto gdje društvena tolerancija i prirodni i kulturni kvaliteti privlače obrazovane i kreativne pojedince, gdje se podstiču inovacije i nove investicije. Imajući to u vidu, gradovi širom svijeta u cilju privlačenja kreativnih i obrazovanih ljudi, pokušavaju da izgrade i brendiraju kulturni život kao mogući način razvoja lokalne ekonomije i revitalizacije. Ovakav pristup planiranju kulturnog razvoja naveo je mnoge gradove da razviju postojeće institucije, organizacije I programe kao i da uspostave nove. Iskorišćeni su gradsko jezgro i poslovne četvrti, one zone koje na prvi pogled imaju resurse i nose najveći potencijal takvog razvoja.

Turizam Crne Gore je podijeljen na sezonski (zima i ljeto) i vansezonski (proljeće i jesen). Osim ove podjele postoje i razni vidovi turizma koje bi trebalo unaprijediti posebno van sezone, a to su:

Kulinarski turizam – češći festivali I sajmovi hrane po različitim opštinama (dani sira, dani vina, dani proje i hleba, dani kačamaka, dani ribe, dani ruštula, dani blitve, itd.). Uz kulinarski obično ide kreativni turizam koji uključuje tečajeve slikanja, fotografisanja, izrade nakita, obrada vune, plesova, guitar heroes, animacije, itd.

Seoski turizam – domaćinstva u ruralnim područjima; obrada drveta (gusle), pravljenje i degustacije vina, meda, sira, branje voća i povrća, obilasci imanja, šuma, itd.

Kulturni turizam – arhitektura, umjetnost, religije, karnevalske fešte, muzeji i galerije, književne večeri, dani muzike, mostovi, centar kulture – Cetinje, itd.

Turizam istorijskog nasljeđa vrlo često je povezan sa kulturnim turizmom. Istorija kulture Crne Gore se razvijala pod različitim uticajima civilizacija od mediteranskih, srednjevjekovnih, centralno-evropskih pa do orijentalne kulture.

Ekstremni turizam – putovanja na opasnija mjesta (planinarenje, rafting kanjonima, šetnja kroz šume, ronjenje, padobranstvo, avanturistički park, itd.)

Geoturizam – nenaseljene oblasti bogate netaknutom prirodom male ali bogatstvima pune zemlje (obilazak Skadarskog jezera, obilazak ostrva Sv. Nikola, itd.)

Medicinski turizam – kod nas ima visokog potencijala i za vansezonski turizam, posebno jer su cijene višestruko jeftinije nego u razvijenijim zemljama (ultrazvuk, masaža, vježbe u bazenu). Podstaći širenje ove djelatnosti još više.

Wellness turizam – vrlo često ide uz medicinski turizam, iako je, za razliku od medicinskog,  fokusiran na tretmane prevencije, tj. ljudi su svjesni da je dobar za zdravlje (fizičko, psihičko ili duhovno) i kvalitet života.

Religiozni turizam – manastiri, crkve i katedrale (liturgije, krštenja, freske), džamije (molitve)

Nautički turizam – obilasci luka, brodogradilišta, krstarenja, jedrenja, morski svijet.

Turizam pop kultura – film, muzika, literatura (kuće pisaca, pjesnika) i drugi vidovi popularne zabave (bioskop na otvorenom i projekcija ‚‚Budve na pjenu od mora" :) ).

Osim pomenutih vidova turizma, sve veći mah uzimaju LGBT turizam, dark turizam (Sava Savanović), turizam rođenja, edukativni turizam (učenje van školske klupe, razmjena studenata), itd.

Potencijala imamo. Ideja imamo. Treba da ponudimo da

 bismo zainteresovali turiste.

Saznaj više na:

http://youtu.be/JFbbKbdqoJg

http://128.121.10.98/coe/pdfopener?smd=1&md=1&did=594634

http://www.hgk.hr/wp-content/blogs.dir/1/files_mf/kreativni_i_kulinarski_turizam_dwr_ban_tours.pdf

Kvalitet u svrsi održivog razvoja turizma

Obzirom da je turizam najznačajnija privredna grana u Crnoj Gori ovim postom počinjem priču o  kvalitetu u održivom razvoju turizma.

Turizam je zavistan od sredine više nego bilo koja druga industrija. Turizam je glavni korisnik sredine koja mora biti čista i sigurna da privuče interesovanje putnika. Najvažniji razlog posjete turista jeste prostorna atraktivnost nekog mjesta – ljepota i uzajamni sklad prirodnog i izgrađenog okruženja. Ako se ova primarna dobra (neobnovljiva i nezamjenjiva) naruše ili izgube, turizam se ne razvija i prestaje da postoji. S druge strane su sekundarna dobra koja omogućavaju razvoj turizma a zavise od ljudskih aktivnosti (objekti za smještaj turista, infrastruktura, usluge, kulturne i sportske aktivnosti, itd.) tj. sve ono što uključivanjem lokalnog stanovništva doprinosi razvoju tog mjesta i šire zajednice. Cilj održivog turizma je da se sekundarna dobra razvijaju u skladu sa primarnim dobrima, da ih očuvaju, da ih ne naruše, a da pri tom doprinose cjelokupnom razvoju turističkog predjela.

Sve je veća zainteresovanost zemalja u svijetu za razvoj turističkog sektora što se, prije svega, objašnjava činjenicom da razvoj turizma proizvodi brojne pozitivne ekonomske efekte (na društveni proizvod i nacionalni dohodak i njihovu raspodjelu, na djelatnosti turističke privrede, na zaposlenost stanovništva, itd.) te da se turizam može iskoristiti kao faktor bržeg privrednog rasta i razvoja.

Iako i danas prioritet imaju ekonomski interesi, mnoge zemlje su počele da sve više obraćaju pažnju i na ekološke interese destinacija.

U Crnoj Gori su prirodni i kulturni predjeli u velikoj prednosti – od morske oblasti, zaštićenih nacionalnih parkova, do netaknutih planinskih zona, kulturno-istorijskog nasljeđa i jedinstvenog Bokokotorskog zaliva čiji se jedan dio nalazi na UNESCO-voj listi svjetskog nasljeđa. Trenutno je Crna Gora među zemljama sa visokom stopom razvoja turizma u svijetu. Na Bijenalu arhitekture u Roterdamu 2008. godine, na izložbi posvećenoj turizmu i održivom razvoju, prognoza je bila da će do 2014. godišnja stopa rasta turizma u Crnoj Gori biti oko14%. U Strategiji razvoja turizma u Crnoj Gori (2008) navodi se da najvažniji značaj ima održivi pristup u razvoju turizma, uzimajući u obzir ekološku, socijalnu, kulturnu i ekonomsku dimenziju.

Na osnovu ovih podataka, čini se da sve ide u dobrom pravcu. Crna Gora ima veliki potencijal, turizam se razvija sve brže i cilj je da on bude održiv, što je u skladu s vizijom Crne Gore kao ekološke države.

Međutim, praksa pokazuje sasvim drugačije iskustvo, posebno kada je u pitanju primorje. Masovna izgradnja obale je posljednjih godina potpuno degradirala pejzaž, „progutala“ djelove obale i sasvim zarobila postojeće istorijske cjeline starih gradova. U Strategiji razvoja turizma u Crnoj Gori (2008) ističe se da je njena vizija da CG postane „atraktivna mediteranska destinacija“ i „lider na tržištu Mediterana kada je u pitanju turizam orijentisan na prirodu“. Nažalost, iako je Crna Gora imala veliki potencijal da izbjegne loše iskustvo pojedinih mediteranskih destinacija i zaista postane jedinstvena po očuvanju svog prirodnog i kulturnog nasljeđa na primorju, ona je nakon samo nekoliko godina bliža negativnim primjerima turističkih mjesta na mediteranskom području koja su degradirana i prepuštena masovnom turizmu.

Izgradnja u svrhu turizma (hoteli, kuće za odmor, aerodromi i putevi) izaziva najveći negativan uticaj na osjetljivo priobalje i morske ekosisteme. Gubitak biodiverziteta i prostorne atraktivnosti već je zadesio mnoge turističke destinacije regiona. Dalji rast će nastaviti da degradira ove prostore i, možda, uništi do sada netaknute predjele.

Nakon prostorne devastacije, druge negativne posljedice turizma su :

• ugroženost ili nestanak rijetkih endemskih vrsta;
• velika potrošnja vode koja se utrostruči tokom sezone;
• veliko zagađenje i otpad koji se bez prečišćavanja skladišti u mediteranska mora (10 miliona tona svake godine) ;
• narušavanje lokalnog načina života, socijalnih struktura i tradicionalnih aktivnosti koje su često vezane za održivo korišćenje biodiverziteta;
• nepravedna raspodjela ekonomskog profita koji je baziran na iskorišćavanju fizičkog okruženja a uglavnom se iznosi van zemlje i ne ostavlja koristi lokalnom stanovništvu koje snosi troškove ograničenih resursa prostora, vode i energije.

Veliki uticaj masovnog turizma je dramatično degradirao okruženje u mnogim mediteranskim mjestima, i u ekološkom i socijalnom smislu, što je na kraju dovelo u pitanje sam opstanak turizma.

Kada se jedno mjesto degradira, turista traži sljedeće koje je netaknuto i pristupačno. Rješenje kojim se pokušavaju ublažiti negativni uticaji, su obimne restauracije koje su veoma skupe, dugo traju i nijesu uvijek izvodljive, naročito kada je u pitanju visok nivo izgrađenosti. Bilo bi mnogo logičnije opredijeliti se za masovni turizam i onda ga otvoreno razvijati, nego se kriti iza postulata o održivom razvoju i ekološkoj državi, i uništavati najvažnije resurse za njegov dugoročan razvoj. 

Crna Gora ima ozbiljan problem jer razvoj primorskog turizma i masovna izgradnja za tu svrhu u posljednjoj deceniji djelovala je održivo i to samo djelimično s ekonomskog aspekta jer je gazdovanje nad velikim dijelom prirodnih i izgrađenih dobara sada u rukama privatnog sektora, nad kojim oslabljeni državni sistem nema kontrolu.

Ova razvojna faza donijela je dugoročno veliki teret budućem održivom razvoju primorskog turizma. Turizam na primorju je jedini u Crnoj Gori koji ima mogućnost razvoja kulturnog turizma zbog izuzetno vrijednog istorijskog nasljeđa. Jedinstvo prirodnog i istorijskog nasljeđa ima poseban značaj i zato se turizam na primorju nije smio svesti na pružanje usluga masovnog ljetovališta.

Moram da kažem da je u ovom slučaju masovni turizam ‚‚žderač prostora“ što ukazuje na opasnost da nekontrolisani razvoj turizma dovodi do sigurnog uništenja životne sredine gdje se gasi turizam i budi nezdrava životna sredina, nezaposlenost, depresija. Da li to želimo da ostavimo generacijama poslije nas? Ili, da uspostavimo pozitivnu vezu između strateškog razvoja turizma i kvalitetne i očuvane životne sredine zarad dugoročnog opstanka na međunarodnom turističkom tržištu. Potrošnja danas sa mislima na sjutra je suština razvoja odgovornog turizma. 
Crna Gora nije destinacija za masovni turizam.

Rješenje je u ozbiljnoj strategiji razvoja održivog turizma na primorju i njegovom stručnom planiranju, uz razumijevanje složenosti i bogatstva ovog predjela. Neophodno je staviti obalu pod posebnu vrstu zaštite i usvojiti posebne mjere kada je u pitanju njen razvoj. Korisne smjernice mogu biti preuzete iz Evropske povelje za održivi turizam u zaštićenim zonama i kasnije primijenjene. Potrebno je:

• zaštititi i unaprediti kulturne i ekološke vrijednosti osjetljivog predjela;
• turistički sektor mora održivo koristiti dobra i prirodno bogatstvo;
• značajno doprineti socio-ekonomskom razvoju i kvalitetu života lokalnih zajednica;
• širiti ekonomsku korist i u potpunosti je usaglasiti s prethodna tri kriterijuma i podjednako raspodjeliti.

Održivi turizam zahtijeva napore svih zainteresovanih strana (turističkih preduzeća, lokalnog stanovništva, turista) i njihovu međusobnu povezanost ne zarad kratkoročnog pozitivnog efekta već zarad koristi od održivog turizma na dugoročne staze.

Sačuvaj plaže, more, planine, rijeke, 

kulturno-istorijsko nasljeđe, turizam!

Prijateljski sajt:

http://www.expeditio.org/benefit-living/